Emmaus

"Kako smo mogli da ne znamo, tako dugo, ništa o onome što je bilo, a ipak smo sjedili za stolom sa svakom osobom koju smo usput sreli? Mala srca - hranimo ih velikim iluzijama, i na kraju hodamo slijepi pored svojih prijatelja i ljubavi koje ne prepoznajemo, uzdajući se u boga koji nije svjestan sebe samog. Zbog ovoga poznajemo početak stvari, a potom dobijamo i njihov kraj, a uvijek nam nedostaje njihova srž. Mi smo zora, ali njen epilog - vječito kasno otkriće.

Možda nam je potreban neki znak da to shvatimo."

- Alessandro Baricco, Emmaus

Mladi mjesec

Ljubav koju nekome podariš, daje toj osobi moć da te slomi.

- Stephenie Meyer, Mladi mjesec

Patnje mladog Werthera

Jesam li to još uvijek ja, onaj isti koji sam nekada lebdio u punom izobilju osjećaja, a raj me je pratio na svakom koraku, i koji sam imao srce, da bi njime u ljubavi obujmio čitav svijet? A to je srce sada mrtvo, ne zrače više iz njega ushićenja, suhe su mi oči, a čula lišena okrepe suza, koja osvježuje u zebnji nabiru moje čelo.

- Johann Wolfgang von Goethe, Patnje mladog Werthera

Gavran

Gavran, što sam sjedi tamo na toj bisti, kaza samo
Te riječi što sve baš kao da mu se iz duše sliše.
Tad zašútje, ȍsta tako, niti perom nije mako —
Jedva šapnuh: »Svi polàko drûzi već me ostaviše,
Pa će i on, zorom, poput Nada što me ostaviše.«
                                                        A on reče: »Nikad više.«

- Edgar Allan Poe, Gavran

Proljeću

O ti, što rosnih uvojaka gledaš
Dolje kroz jasna okna jutra, baci
Svoj anđeoski pogled na naš otok
Gdje kor te pojuć, o Proljeće, čeka!

Brijeg jedan drugom šapće, a doline
To čuju; oči s čežnjom nam se dižu
K blistavom stanu tvom: iziđi, svete
Neka ti noge posjete naš kraj.

Istočnim dođi gorjem, naši vjetri
Cjelunu nek ti mirisni plašt, daj nam
Zorom, u suton, kušat dah svoj; prospi
Bisere zemljom što te strasno žudi.

Prstima lijepim odjeni je, grud joj
Poljubi nježnim cjelovom, i stavi
Zlatnu joj krunu na klonulu glavu
Što uvojke je čedne za te splela!

- William Blake, Proljeću