Ne dam da mi je vrijeđaju.

Ne dam da mi je vrijeđaju, nije ona kriva što je povodljiva. Ne dam da diraju tamo gdje volim, ne dam da remete njen mir. Bio sam ljudina što se tiče nje i uvijek ću biti. Reci ću samo jedno "Otišla, ne bilo je ponovo." Najviše mi je žao što sam je dovodio kući krijući. Što nije valjala nikome, a meni je bila najbolja. Pentrajući se stepenicama ka spratu, često sam mogao primijetiti majku sa cigaretom kako stoji uz prozor i gleda kako je dovodim kući. Vodila je računa da ne lupka potpeticama, imao sam osjećaj da je prestajala disati. Plašila se. Često sam želio da je ostavim pored sebe do jutra, padalo mi na pamet da je oženim, no nisam mogao. Kao da je željela da bude vječno, i nije bilo. Ležala je tako pored mene i šutjela, plašila se da me nije dorasla, znao sam to pa sam i ja šutio. Išli smo do njene ulice pješice, imao sam osjećaj da je trčala za mnom, moj korak kao njena tri, ja grdosija od čovjeka, ona sićušna. Palio sam cigaretu za cigaretom, a naši poznanici su šutke prolazili, nisu se ni čudili više toj priči. Noću par, danju nepar.