Tvrđava

Žao mi je, ne mogu da je gledam tako izgubljenu.

Sjeo sam do nje i zagrlio je, nježno, da je ne uznemirim još više. Osjećao sam je utišanu, duboko nesrećnu. Šta se to s njom desilo? Zašto sam bio tako grub?

– Jesi li vidjela? Snijeg pada.

Nije odgovorila, nije se okrenula da pogleda. Nešto je u njoj jače i važnije.

– Mislio sam da prošetamo ulicama. Sve je bijelo.

I na to je oćutala. Dobro, pričekaću da nam tijela postanu bliža. Udaljili smo se dok smo vikali...

- Mehmed Meša Selimović, Tvrđava